-Žitelji Velike i gornjepolimskog kraja juče su obilježili 74. godišnjicu od fašističkog genocida nad nedužnim narodom tog kraja, kada je 28. jula 1944. godine za samo oko dva sata zvjerski ubijeno, zaklano ili živo u vatru bačeno, više od 500 mještana tog kraja. Pogrom su počinile dvije SS divizije – „Princ Eugen“ sastavljena uglavnom od folksdojčera i „Skenderbeg“ sastavljena od Albanaca, potpomognute lokalnim muslimanskim stanovništvom iz Plava, Gusinja i Bihora.
Srazmjerno prostoru i broju stanovnika, taj zločin se, uz pogrom Pivljana u Dolima 1943. godine, od istih fašističkih hordi, smatra jednim od najtežih i najstravičnijih u Drugom svjetskom ratu, ne samo u Crnoj Gori i Jugoslaviji, nego i šire. Pored pomena, prošle godine je prvi put bila i proslava tih velikomučenika, jer ih je Sinod Srpske pravoslavne crkve u Beogradu kanonizovao za svece.
Kod Crkve Svetih Kirika i Julite u Velici, svetu arhijerejsku liturgiju služio je Episkop budimljansko-nikšićki Joanikije, sa pakračko-slavonskim vladikom Jovanom, te ocem Konstantinom, jeromonahom sa Svete Gore atonske, iz grčkog manastira Kutlumuša. Bio je tu i Veličanin otac Teoktit, iguman manastira Sopoćana, ostala bratija sveštenici iz Slavonije, i gosti sa raznih strana. Upriličeno je i da se u čin đakona crkve Božje proizvede Slavonac, u manastiru Đurđevi stupovi, sada jerođakon Evtihija.
– Ovaj sabor je zapravo vaskrsenje Velike i cijeloga Gornjega Polimlja. Ovdje u Veliku, mali Jasenovac, došao nam je naš dragi brat u Hristu, vladika jasenovački, pakračko-slavonski gospodin Jovan. Vi ga znate od ranije ovdje, jer nas je stradanje srpskoga naroda od Kosova do Jadovna, od Velike do Jasenovca, objedinilo. Blagodarimo dragom vladiki Jovanu što je došao, donio nam svoju ljubav. On na srcu svome nosi ispisana stradanja srpskoga naroda mučeničke Slavonije, ali dobro je upoznat i s raspećem ovog našega naroda na ovim prostorima. Mi koji smo danas ovdje, vidimo, veliko je stradanje velikomučeničke Velike, Ržanice i Gornjeg Polimlja, ali i vidimo da su nas ove žrtve koje slavimo kao svete – oplemenile, sabrale, vratile u pamet, vratile nam pamćenje, vratile nas jedne drugima. Prizivaju nas na međusobno pomirenje, i ono što moramo uvijek naglasiti, ove žrtve koje slavimo kao svete nove srpske mučenike, ne pozivaju na osvetu, ne pozivaju na zločin, ne dao Bog, nego nas prizivaju Hristu raspetom – besjedio je vladika Joanikije, posebno pozdravivši domaćina slave Miroslava Brkovića, koji je sa svojom porodicom i bratstvom učinio sve da ovaj sabor bude svečan i da poslije svete službe svi ovdje budu ugošćeni.
Episkop slavonski Jovan, pozdravio je, kako je istakao, svoje drage Veličane, svoje Pivljane, naglasivši da smo svi u Velici kao jedno i svoji.
– Nije samo da nas vezuje ova ljubav prema mučenicima, kao što je to vladika Joanikije lijepo rekao, nego, ne zaboravimo da smo i one 1944. godine bili zajedno kad je četvrta Krajiška brigada porazila tako strašno Njemce ovdje, da su oni poželjeli da se osvete Veličanima, da se osvete onima koji su ih porazili. I tada smo bili zajedno, i tada smo imali istog neprijatelja, i tada smo pucali na istog i branili se od istog. A ovdje je naš, kao što reče vladika, dragi otac Konstantin iz manastira Kutlumuša, koji je tu za svjedočanstvo svepravoslavnog stradanja u 20. vijeku – kazao je vladika Jovan.
N.V.

Sa Pivljanima braća po stradanju

Domaćin Miroslav Brković je istakao da se u Velici zajedno obilježava slava hrama posvećenog Svetim Kiriku i Juliti, i čini pomen na Svete veličke velikomučenike, koji nevino i na pravdi Boga postradaše tragično prije 74 godine. Zahvalio je prisutnima iz susjednih opština koji su bili tu, a posebnu zahvalnost i poštovanje uputio je braći Pivljanima, braći po stradanju i vjeri svetosavskoj, koji su došli iz stradalne Pive da se zajedno pomole i za Veličke velikomučenike i Pivske velikomučenike, koji nas sada sa neba svi zajedno gledaju i raduju se gledajući kako se i mi ovdje na zemlji jedni drugima radujemo.
– Od svog postojanja i prvih zvaničnih pominjanja u Sveto-Stefanskoj hrisovulji od 1313. do 1316. godine, i 15-ak godina kasnije u Dečanskoj hrisovulji, Velika je u svojoj sedmovjekovnoj istoriji mnogo puta stradala i svojim stradanjem svjedočila vjeru svetosavsku. Selo Velika ima neobičan naziv! Ima više raznih izvora kako je dobila to ime! Da li po veličini prostranstva ili po dečanskim velikanima koji su dolazili u Veliku, s obzirom na to da je bila upućena na dečanski manastir i činila njihov metoh?! Sa druge strane moglo bi se slobodno reći da je mogla dobiti ime i po velikim stradanjima i žrtvama. Međutim, i poslije nebrojeno puta, da je neprijatelj smanji i po prostoru i po stanovništvu, Velika je u sve ove protekle vjekove ostala i dalje velika. Koliko je u njoj više bivalo žrtava i mučenika, oni su više i više naseljavali nebesku Veliku, a njihova mučenička krv kapala je i natopljavala zemaljsku Veliku i rađala nove i nove Veličane. Zločin koji se dogodio tog nesrećnog 28. jula 1944, bacio je za nas Veličane sjenku na sve muke i užase četvorogodišnjeg rata, budući da je toga dana postradalo više od jedne četvrtine ukupnog stanovništva Velike – istakao je Brković.

Dogodine domaćini Mikići

Za domaćina slave crkve za narednu godinu javilo se, i dio kolača preuzelo bratstvo Mikić, što je vladika Joanikije blagoslovio. Na kraju je održan kratak kulturno-umjetnički program, gdje su nastupili recitatori iz više mjesta Crne Gore i regiona, glumci bjelopoljskog narodnog pozorišta, narodni guslar Vlastimir Barać, kao i guslar zavičajac Milun Tomović.
Željko Knežević je kao prilog crkvi u Velici darivao ikonu Veličkih velikomučenika, a jednu ikonu je priložio hadžija Darko Mikić.